Foto: Zoran Stevanović

Foto: Zoran Stevanović

Mnogo dugo sam imala želju da posetim Maroko. Smatrala sam je egzoitčnom zemljom, međutim kada sam se najzad našla tamo, shvatila sam da nije onakva kakvom sam je zamišljala. Nije egzotična, drugačija je od svega što sam mislila, čarobna je.

Sređujemo vize na brzinu i još brže krećemo u sedmodnevnu ekspediciju zvanu Maroko.

Let nas je vodio preko Tunisa. Obzirom da je bilo veoma toplo odlučujem da obučem suknjicu i majicu na bretele i ako znam da idemo u muslimansku zemlju u kojoj bi trebalo da poštujemo njihovu kulturu i način oblačenja. Verovala sam da ćemo sa aerodroma brzo stići u hotel, da ću se presvući i biti prikladno obučena, međutim…

Letimo biznis klasom za Kazablanku i jedini smo u avionu bez ihrama. Svi ostali putnici bili su odeveni u tradicionalne duge bele haljine vraćajući se sa hodočašća u Meki, u Saudijskoj Arabiji.

Na aerodromu nas čeka ogromna količina kanistara vode koja se specijalnim dozvolama prenosi iz Meke. Sveta voda.

Foto: Ivana Kovačević

Galoni i galoni vode stižu, a našeg prtljaga ni na vidiku. Zadržali smo se par sati na aerodromu, gledamo u traku za prtljag, ali naših kofera nigde. Ostajemo još neko vreme na aerodromu “Muhamed V”. Nada umire poslednja. Popunjavamo formulare za izgubljeni prtljag i odlazimo ka hotelu.

Hrana i pivo leče sve, tako je bilo i ovog puta. Do kasnih sati prepričavamo današnje dogodovštine i odlazimo umorni na spavanje.

Svanulo je vedro jutro. Iako imamo već dogovoren plan za taj dan prvo odlazimo na aerodrom da vidimo da li ćemo danas imati više sreće. Rekoh vam da sam oskudno obučena krenula na put. Tako je bilo i naredna dva dana, dok nam nisu vratili kofere. Kupujem maramu da se pokrijem koliko je moguće, ali mi se čini da to još više bode oči prolaznicima na ulici. Smejemo se i zafrkavamo na tu temu i ako mi baš i nije sve jedno.

Lekcija za sledeći put naučena, na teži način al’ šta ću, ne bi se od mene ni očekivalo da budem kao sav normalan svet.

Kazablanka je najveći grad Maroka, industrijski i ekonomski centar države. Centrom grada dominira francuska arhitektura. Spoj evropskog i afričkog senzibiliteta vidljiv je na svakom koraku. Prošetali smo gradom… Uočljiva je velika beda na ulicama, a onda se nađete u delu grada pored okeana gde sve blješti i sija i gde je raskoš ogromna.

Beda na ulicama Kazablanke Foto: Zoran Stevanović

Beda na ulicama Kazablanke Foto: Zoran Stevanović

Nije bilo planirano kupanje u okeanu, ali kada smo već tu, makar samo noge da pokvasimo. Nas petoro uskačemo u vodu i na nevericu ostalih uživamo u toplom okeanu. Mokri u autobus i posle kratke vožnje se nalazimo ispred fenomenalne građevine koje oduzima dah i po kojoj ću i pamtiti Kazablanku.

Džamija Hasana II s minaretom visine 210 metara, druga po veličini džamija u svetu. U svakom trenutku je moguće da je poseti čak 250.000 ljudi. Nalazi se na improvizovanom poluostrvu i sa tri strane izgleda kao da lebdi iznad zemlje dok je talasi zapljuskuju.

Lokalni vodič koji je oduševljen što smo iz Srbije i koji se divi Titu nas sprovodi u džamiju. Iako sam mislila, gledajući u plato i džamiju sa spoljne strane, da sam oduševljena, dah vam zastane još više kada pogledate i prošetate po unutrašnjosti džamije.

Džamija Hasana II, Foto: Zoran Stevanović

Džamija Hasana II, Foto: Zoran Stevanović

Carski gradovi Marakeš, Fes, Meknes i prestonica Rabat, najveće su blago ove zemlje koje i danas u svojim zidinama čuvaju tajne drevnih kraljevstava. One predstavljaju najvrednije bogatstvo Maroka. U njihovim medinama se vekovima ništa nije menjalo. Nalaze se pod zaštitom UNESCO-a. Unutar njih, u lavirintu uskih sukova, život sitnih zanatlija i trgovaca odvija se u sasvim drugom vrtlogu vremena, a samo nekoliko koraka nedaleko odatle nalaze se raskošni bulevari i zgrade moderne arhitekture.

Iz Kazablanke krećemo ka Rabatu, glavnom gradu.

Prošetali smo starim delom grada, Medinom. Rabat još zovu i beli grad. Veličanstveno lep i ponosan, Rabat svoje blago prikazuje iza tih zidina. Otišli smo i do Hasanove kule. To su zapravo ostaci minareta nedovršene džamije čija je izgradnja započeta još pre XII veka. Nikad nije završena, a zemljotres ju je dodatno uništio 1755. Ostao je samo deo minareta koji doseže do 44 metra u visinu. Džamija je trebalo da bude, posle Samare u Iraku, najveća bogomolja arapskog sveta. U Medini je najzanimljivija orijentalna pijaca, suk. Najviše su zastupljeni odevni predmeti, ali ima i svega drugog, hrane, začina, nameštaja, suvenira, zlatnog i srebrnog nakita, kože, kafića… U većini slučajeva morate da se cenkate, ali nema „vučenja za rukav“ i nametljivosti. Većina namernika i kupaca je lokalno stanovništvo. Žene većinom sa maramama koje pokrivaju kosu, tek vrlo, vrlo retko neka pokrivenog lica zarom. Turisti su zaista u manjini. Imam osećaj da smo utopljeni u gomili, da niko ne primećuje strance, da im ne poklanja neku napadnu, izuzetnu pažnju, uočljivi smo samo zbog smeha koji je gromoglasan. Uživamo svim čulima.

Rabat Foto: Zoran Stevanović

Rabat Foto: Zoran Stevanović

Posle šetnje sukom upustili smo se u šetnju gradom. Pojedine četvrti deluju evropski. Nove višespratnice spolja su nalik boljim evropskim stambenim zgradama kao i široki bulevari.

Međutim, mauzolej Mohameda V, oca marokanske nezavisnosti, koji je izgradio njegov sin, kralj Hasan II dao je upečatljivu sliku koju nosimo iz Rabata.
Proveli smo mnogo vremena komentarišući i beležeći lepotu enterijera: tavanice rađene od kedrovog drveta i mermernih podova. Ništa manje impresivan je i prilaz samom mauzoleju, plato sa desetinama stubova, fontanom i dva konjanika na ulazu.

Rabat mauzolej Muhameda V Foto: Zoran Stevanović

Rabat mauzolej Muhameda V Foto: Zoran Stevanović

Ručamo u tradicionalnom restoranu, puno salate, piletina, riba i voće. Ukusno je i volim da, kada se nalazim u stranoj zemlji, klopam isključivo njihovu hranu. Po principu – živi kao lokalac. Međutim, koriste miks začina koji je lep kada ga probaš pri prvom ili drugom obedu, ipak posle trećeg jela sve ti se čini da je istog ukusa. Jedeš, ali sva hrana u tanjiru miriše isto i ima isti ukus.

 Foto: Zoran Stevanović

Foto: Zoran Stevanović

Fes, plavi grad. Podeljen je na tri dela. Stari deo grada – Fes el Bali, novi Fes- Fes-Jdid, i najnoviji deo Fesa- Ville Nouvelle.

Prvo smo otišli na jednu visoravan iznad grada da sa visine pogledamo grad, da pokušamo da shvatimo šta nas očekuje. Međutim, kada uđete u grad, ulazite u vremeplov i od jednom vas grad premesti u daleku prošlost od koje zastaje dah i ne možete da verujete rođenim očima. Stari deo je u potpunosti očuvan srednjovekovni grad, zapravo, smatraju ga najbolje očuvanim istorijski gradom u celom arapskom i muslimanskom svetu. Medina će vas očarati arhitekturom. Ovde ćete bez problema lutajući lavirintom ulica (a ima ih oko 9.000) upoznati životni stil, veštine i kulturu koja se uspešno odupire modernizaciji. Svega ima ovde. Grnčari i keramičari su pravi čarobnjaci. Umetnost zanata pružiće vam uvid u veštine najrazličitijih esnafa.

Pogled na Fes Foto: Zoran Stevanović

Pogled na Fes Foto: Zoran Stevanović

Šetajući uskim uličicama izgubili smo pojam o vremena. Na koju god stranu da krenete naići ćete na nešto što dosad niste videli ili doživeli.

Kožara u samom centru grada je na mene ostavila najveći utisak. Bazeni za štavljenje i farbanje kože različitim prirodnim bojama. Slušali smo priču ljubaznog domaćina koji nam je objasnio kako i na koji način se koža priprema, boji, suši a onda i obrađuje. Ono što je pod obavezno kada dođete ovde je – uzmite nanu koju vam ljubazni domaćini nude jer ni malo mio miris koji se širi ovde nije prijatan. Grize vam sluzokožu nosa i uvlači vam se pod kožu. Posle svega, razleteli smo se po radnji kupujući kožne predmete koji su ovde izrađeni. Takođe smo obišli i tekstilnu radnju, oblačili se i pravili reviju marokanske nošnje od predivnih materijala u najrazličitijim bojama, a potom gledali kako se ručno izrađuju tepisi i naučili da razlikujemo arapske od berberskih.

Farbanje kože, Fes Foto: Zoran Stevanović

Farbanje kože, Fes Foto: Zoran Stevanović

Klopa u tipičnom marokanskom restoranu, salate i specijaliteti od povrća kao predjela, masline, tažin ili kus kus, tipična berberska jela, potom voće i čaj od sveže nane. Kada smo izašli iz restorana grad je bio prazan, sve radnje zatvorene. Vreme je za odmor.

Put nas dalje vodi preko planinskog venca Atlas. Najviši vrh je na 4.167 metara i razdvaja mediteran od Saharske pustinje. Lokalno stanovništvo su Berberi.

U podnožju planine Atlas nalazi se Marakeš, crveni grad. Marakeš je više od grada, otkrili smo to kada smo u večernjim časovima došli do simbola grada, Trga Džema El Fna. A na trgu stotine improvizovanih restorančića, čajdžinica, krotitelji zmija, muzičari. Dokle god vam pogled doseže možete nešto interesantno da vidite na trgu. Haos vlada svuda, puno je ljudi i atmosfera je neverovatna.

Trg Džema El Fna Marakeš Foto: Zoran Stevanović

Trg Džema El Fna Marakeš Foto: Zoran Stevanović

Ujutru smo na istom ovom trgu zatekli pijacu sa najrazličitijom robom na tezgama.

Marakeš je za razliku od ostalih gradova koje smo posetili pun turista iz svih krajeva sveta. Lutamo ulicama grada, obilazimo Botaničku baštu, paviljone, vrtove, dolazimo do džamije. Nije nam dozvoljeno da uđemo, pa virkamo unutra.

Marakeš pijaca Foto: Zoran Stevanović

Marakeš pijaca Foto: Zoran Stevanović

Marakeš je grad pun života. Iz njega možete da ponesete najživopisnije suvenire. Pepeo Yves Saint Laurent je posut gradom, to mu je bila poslednja želja.

Marakeš Foto: Zoran Stevanović

Marakeš Foto: Zoran Stevanović

Novi deo grada Gueliz je našminkan, podseća na evropske gradove. Šetajući njim spazili smo McDonalds. Ranije sam i sama grdila i prekoravala ljude koji u drugim zemljama konzumiraju ovu vrstu hrane, ali bili smo gladni. Već nedelju dana jedemo sličnu hranu i oči su nam se raširile kada smo ugledali hranu koju dobro znamo.

Ukusi većine proizvoda koje smo kupili nisu bili isti na koje smo navikli, ali nije ni bilo bitno, glad je pobedila. Pojeli smo toliku količinu hrane… za ne verovati. Posle smo pored bazena uživali u suncu i sumirali utiske.

Ekipa u prodavnici tepiha u Fesu Foto: Zoran Stevanović

Ekipa u prodavnici tepiha u Fesu Foto: Zoran Stevanović

Maroko će vam servirati i pokazati vam drugaciji način života. Da li će vam se taj stil dopasti? Sve zavisi od vas. Planine, pustinja, okean, gradovi, ljudi, zvuci, mirisi i boje ostaće zauvek urezani i vezani sa i u nama, kao i jedno prijateljstvo, prijateljstvo za čitav život. Hvala ti Maroko.

Autor: Ivana Kovačević